Poreklo autobuskog gradskog prevoza
Autobuski prevoz predstavlja brz, zgodan i jeftin način za putovanje gradom, sa mnoštvom mogućnosti za razgledanje znamenitosti.
Prvi eksperimenti sa javnim prevozom su počeli u Parizu 1662. godine, a prva zvanična autobuska ruta je ustanovljena 1824. godine u gradu Salfordu u Velikoj Britaniji.
Postoji takodje i druga tvrdnja da je javni gradski prevoz imao svoje začetke 1826. godine u gradu Nantu, u Francuskoj.
U Beogradu je 14. oktobra 1892. godine osnovano javno komunalno preduzeće čija je glavna delatnost bila prevoz putnika u gradskom i prigradskom saobraćaju. U pitanju je bio železnički saobraćaj, a prve redovne autobuske linije su uvedene krajem 1927. godine, gde su se koristili moderni autobusi sa pneumatskim gumama. Prevoz putnika je obavljan na linijama Kalemegdan – Savinac, i Terazije – Dedinje.
Prvi autobus u Srbiji marke Pionir je proizveden 1939. godine u fabrici IMR u Rakovici za potrebe vojske kraljevine Jugoslavije, i služio je kao sanitetsko vozilo.
Autobuski prevoz u Beogradu
Beograd, kao i svi drugi veći gradovi, ima razvijenu mrežu saobraćajnica, a javni prevoz je posebno značajan vid prevoza i predstavlja osnovu celokupnog gradskog saobraćajnog sistema.
Saobraćajna mreža ne zadovoljava potreba grada, pa je Beograd poznat po saobraćajnim gužvama. Beograd je i najveći grad u Evropi bez metro sistema, čija je izgradnja već duže vreme u pripremi.
Razvijen gradski prevoz u Beogradu sastoji se od autobusa, tramvaja, trolejbusa i voza. Sistem gradskog prevoza se deli na četri zone koje obuhvataju uži centar grada, šire gradsko područje i prigradska naselja.
Javni prevoz autobusima je organizovan preko 8 javnih prevoznika:
– Gradsko saobraćajno preduzeće (GSP Beograd)
– Saobraćajno preduzeće Lasta
– Udruženje privatnih prevoznika
– Veolia transport
– Poslovno udruženje Beobus
– Tamnava trans
– Dumeko
– Ćurdić
GSP Beograd je u vlasništvu grada, pa se njihovi autobusi nazivaju ‘gradskim’ ili ‘državnim’. Do sredine 90-ih godina XX veka ovo je bilo jedino javno gradsko prevozno preduzeće, nakon čega su prihvaćeni i ostali, privatni prevoznici.
U gradu postoji 112 dnevnih i 22 noćne linije – noćne su pokrivene isključivo privatnim autobusima, a od 2004. godine uvedena je objedinjena naplata karata za sve prevoznike.
Autobuske karte, mesečne ili pojedinačne, mogu se kupiti na velikom broju trafika širom grada, dok se pojedinačne mogu kupiti i kod vozača po višoj ceni, važe za vožnju jednim vozilom i poništavaju se po ulasku u autobus.
Dnevne linije se dele na gradske i prigradske i pokrivaju vremensko razdoblje od 4 časova ujutru do ponoći, pri čemu je cena karata za prigradske linije viša.
Noćne linije se takodje mogu podeliti na gradske i prigradske i razlikuju se od dnevnih. Noćni autobusi saobraćaju na svakih pola sata do sat, od ponoći do 3 časova ujutru, a kreću sa Trga republike, Slavije ili Opštine Novi Beograd.
Sve stanice u centru Grada, kao i velika transportna čvorišta, imaju informacije o trenutnoj lokaciji, i mapu linija na srpskom i engleskom jeziku.
Ulaz i izlaz u vozilima gradskog prevoza mogu se odvijati samo na vratima namenjenim za tu svrhu, što zavisi od tipa vozila. Ako je u pitanju vozilo sa troje vrata putnici mogu da ulaze samo na prednja vrata, a ako vozilo ima više od troje vrata putnicima je dozvoljeno da ulaze na prednja i zadnja vrata, a sva druga vrata su namenjena za izlaz.
U gradski prevoz je uveden i novi sistem, BusPlus. To su beskontaktne kartice koje pripadaju modernom sistemu za kontrolu elektronskim putem. Postoji četri tipa kartica: personalizovana, plastična nepersonalizovana, papirna nepersonalizovana i elektronska.
Prigradski prevoz povezuje Beograd sa bližom i daljom okolinom i on ima preko 300 linija sa više od 2500 dnevnih polazaka.
Sav autobuski saobraćaj u gradu čine vozila različitih proizvodjača, generacija i oznaka, koja se redovno održavaju kako bi se putovanja užim gradskim jezgrom ili okolinom Beograda učinila što bezbednijim.